Sunčano nedjeljno jutro prekrili su iznenada tamni oblaci dočim je do nas doprla vijest kako nas je napustio jedan od ponajboljih francuskih, ali i svjetskih glumaca svih vremena, legendarni Alain Delon! U kratkim crticama ćemo se podsjetiti života i karijere čovjeka kojeg su uz bravurozne glumačke izvedbe pratili i kojekakvi skandali, ljubavne veze, ali i čvrsto prijateljstvo s Jean-Paul Belmondom.
Punim imenom Alain Fabien Maurice Marcel Delon rođen je 1935. u Sceauxu, južnom predgrađu Pariza. Alainovi roditelji su se razveli kad je imao tek četiri godine te je završio u udomiteljskoj obitelji strogog zatvorskog čuvara i kroz te rane dane on je tek sanjario o karijeri profesionalnog bicikliste. Nakon smrti svojih udomitelja, Alain se vraća roditeljima koji su se izmjenjivali u njegovom skrbništvu, no takve okolnosti su ga činile problematičnim zbog čega je u formativnim godinama nerijetko izbacivan iz škola. U tom turbulentnom period mladi Alain je postao mesarski šegrt, a sa sedamnaest se priključuje francuskoj mornaričkoj pješadiji i pet godina služi kao padobranac u Indokini.
Nakon povratka u domovinu, pripisuju mu se određene veze s marseilleskim podzemljem, kratko vrijeme radi i na pariškoj tržnici, a zahvaljujući poznanstvu s glumcem J.C. Brialyjem, 1957. dolazi na festival u Cannesu gdje njegov ljepuškast, dječački izgled zapažaju producenti i redatelji koji mu osiguravaju malu ulogu u filmu ''Kad se žena umiješa (1957.). Naočit, prodornih plavih očiju, dinamičan, agresivan i strašno talentiran, Delon se ubrzo dokazuje kao jedan od najatraktivnijih i najambicioznijih mladih francuskih glumaca. Prvu zapaženiju ulogu bilježi 1960. u kriminalističkoj triler drami ''U zenitu sunca'' René Clémenta u kojem tumači Toma Ripleya, bezobzirnog krivotvoritelja, prevaranta, a na kraju i ubojicu.
Svjetsku slavu pak stječe ulogom tragičnog lika južnotalijanskog doseljenika Rocca u filmu ''Rocco i njegova braća'' (1960.) Luchina Viscontija. Međunarodni ugled učvršćuje ulogama u još dva talijanska filma: kao burzovni mešetar u ''Pomračenju'' (1962.) Michelangela Antonionija i karijerističkog plemića Falconerija u Viscontijevoj povijesnoj drami ''Gepard'' (1963.). Kroz nadolazeći period, Delon se bezuspješno pokušava nametnuti kroz Hollywood, a nakon povratka postaje omiljeni glumac francuskog redatelja stilski uvelike inspiriranog svojim američkim kolegama, Jean-Pierre Melviellea. Delon postaje njegov idealan tumač hladnokrvnih profesionalaca dvojbenog morala – profesionalni ubojica u kultnom krimiću ''Le Samouraï'' (1967.), provalnika Coreya u krimi trileru ''Crveni krug'' (1970.) ili policijskog komesara u ''Policajcu'' (1970.).
1968. se sa svojom prvom suprugom Nathalie našao u središtu skandala oko ubojstva njegova tjelohranitelja. Tijekom istrage je priznao svoje veze s kriminalnim podzemlje, no u konačnici je bio oslobođen svih optužbi. Premda se činilo kako bi mu spomenuti skandal mogao uništiti karijeru, on je umjesto toga postao još i popularniji te su njegove inače rubne uloge od tad bile promatrane kao primjer autentičnosti. Globalnu popularnost mu povećava i burna veza s glumicom Romy Schneider koju je opetovano varao, ali i nazivao svojom najvećom ljubavi. Najveće komercijalne uspjehe u tom periodu bilježi s filmovima ''Sicilijanski klan'' (1969.) Henrija Verneuila gdje ekran dijeli s legendama Jeanom Gabinom i Linom Venturom te periodičkom krimi dramom ''Borsalino'' (1970.) Jacquesa Deraya u kojem je snage udružio s drugom francuskom glumačkom super zvijezdom Jean-Paul Belmondom s kojim će postati doživotni prijatelj.
Do kraja 70-ih godina Delon se istaknuo i u ''Prvoj spokojnoj noći'' V. Zurlinija kao i dva filma Josepha Loseya, ''Ubojstvo Trockog'' (1972.) i ''Gospodin Klein (1976.) u kojem tumači trgovca umjetninama u potrazi za židovskim dvojnikom u doba njemačke okupacije. Kroz 70-e Delon nastavlja graditi i međunarodnu karijeru pa ga tako pamtimo kao revolveraša u westernu ''Crveno sunce'' (1971) Terencea Younga ili maskiranog osvetnika Zorroa u istoimenom filmu Duccija Tessara. Za života, Delona i nisu osobito obasipali nagradama i osim francuskog pandana Oskaru, nagradi César kojeg je osvojio samo 1985. za ulogu alkoholičara u drami ''Naša povijest'', ovaj veliki glumac je osvojio 'tek' počasne nagrade u Berlinu, Cannesu i Locarnu. Izuzev glumačkih ostvarenja, a njih je bilo preko stotinu, Delon je bio i talentiran redatelj što je dokazao s filmovima ''Za policajčevu kožu'' (1981.), ''Borac'' (1983.) i ''Ljubavna pisma'' (2008.). Mogli bi smo o ovom velikom glumcu ispisati još hrpu redaka, dotaknuti se njegova kazališnog rada i pikanterija iz privatnog života, no umjesto toga ćemo vas uputiti na njegovu bogatu filmografiju koja će ga vječno držati živim u našim sjećanjima.
