Nakon beskrajnog siječnja i tuge koju su nam donijele vijesti o odlascima velikana sedme umjetnosti, Petera Bogdanovicha, Sidneya Poitiera pa čak i TV zvijezde Boba Sageta, nekako smo se ponadali kako ćemo u veljači biti pošteđeni sličnih bolnih novosti, no već s prvim danima novog mjeseca, crni niz se nastavio. Danas nas je tako zatekla ona o smrti jedne od najvećih i najznačajnijih talijanskih glumica svih vremena, Monice Vitti. Ovaj put nismo mogli ostati suzdržani već smo odlučili ispisati pokoji redak u čast njezine iznimne karijere i života.
Rođena 3. studenog 1931. u Rimu pod imenom Maria Luisa Ceciarelli, Vitti je interes za glumom pokazala već u srednjoškolskoj dobi kad počinje nastupati u amaterskom kazalištu. Da kazališne avanture nisu bile tek prolazni tinejđerski hir, Vitti dokazuje upisivanjem studija glume na 'Accademiji d'Arte Drammatica' u rodnom Rimu. Glumačke angažmane pronalazi već 1953. u kazalištu 'Arlecchino', a prvu filmsku, minornu ulogu Marije Tereze dobiva već iduće godine u nezapaženoj komediji ''Smijeh! Smijeh! Smijeh!'' Edoarda Antona. Narednih nekoliko godina bilježi još nekoliko manjih glumačkih gaža kako na TV-u tako i filmovima, no sve se mijenja 1957. kad upoznaje tad već priznatog redatelja Michelangela Antonionija te pristupa njegovom kazalištu 'Teatro Nuovo di Milano'.
Očaran njezinom neobičnom ljepotom i talentom, Antonioni joj povjerava glavne ili veće sporedne uloge u svojoj esencijalnoj 'tetralogiji otuđenja'. U ''Avanturi'' (1960.) tako tumači Claudiju, djevojku koja u potrazi za nestalom prijateljicom započinje vezu s njezinim zaručnikom. Premda je publika film po njegovom premijernom prikazivanju na festivalu u Cannesu poštena izviždala, ismijala i natjerala Monicu u plač, struka je bila sasvim suprotnog mišljenja te je ''Avanturi'' u konačnici dodijelila glavnu nagradu žirija. Film je postao veliki međunarodni kino hit, a Antonioni i Vitti obožavane zvijezde.
Već iduće godine, magični redateljsko-glumački par (kako ispred, tako i iza kulisa) kreira novu senzaciju kroz dramu ''Noć''. Vitti u njoj tumači Valentninu, djevojku iz visoka društva koja pokušava uspostaviti kontakt s oženjenim muškarcem (glumi ga veliki Marcello Mastroianni). Za svoju fantastičnu izvedbu biva nagrađena godišnjim priznanjem talijanske kritike 'Nastri d'Argento', a Antonioni 'Zlatnim medvjedom' u Berlinu.
Treću pak zajedničku suradnju, Antonioni i njegova muza ostvaruju 1962. s romantičnom dramom ''Pomračenje'' u kojem Vitti tumači Vittoriju, djevojku koja se nakon prekida s dečkom Riccardom upušta u vezu s mladim i privlačnim burzovnim mešetarom Pierom (glumi ga legendarni Alain Delon), no jako brzo počinje sumnjati u svoje novonastale osjećaje.
Antonioni je unutar sva tri navedena filma izgradio svijet sazdan od nemogućnosti komunikacije, gubitka identiteta i vjere u bolju budućnost, a Vitti idealnu protagonisticu takvih priča. Hladne, suzdržane ljepote i naglašene senzibilnosti, visoka, plavokosa i iznimno fotogenična, Vitti stvara novi tip zvijezde, atipičan za talijansku kinematografiju globalno prepoznatljivu po crnokosim, temperamentnim i strastvenim južnjakinjama.
Likovi koje Monica tumači u Antonionijevim filmovima napose su iskompleksirani, introvertirani, neurotični i isprazni, a takve psihološke karakteristike najbolje su naglašene u ''Crvenoj pustinji'' (1964.), posljednjem filmu iz spomenute tetralogije. Vitti u njemu tumači Giullianu, psihički nestabilnu ženu koja se u krugu dehumaniziranog industrijskog okruženja Ravenne pokušava nositi sa životom tako što započne aferu s kolegom njezina supruga, britanskim inženjerom Corradom (interpretira ga nezaboravni Richard Harris).
Emotivno iscrpljujuće uloge iz Antonionijevih filmova, ali i strah od stereotipnog castinga, Vitti tjeraju na karijerni preokret. Sredinom i krajem 60-ih počinje tako prihvaćati isključivo uloge u komedijama ili parodijama poput one strip junakinje Modesty Blaise u istoimenoj eskapadi Josepha Loseya ili primjerice one u kultnoj Moniccellijevoj romantičnoj komediji ''Djevojka s pištoljem'' (1968.).
Ustrajući najviše na komediji, 70-ih postaje i populistička zvijezda najširih slojeva publike, ali istovremeno uspijeva i ostvariti zapažene role u filmova renomiranih autora poput one u ''Fantomu slobode'' (1974.) Luisa Buñuela. 1980. ponavlja suradnju s Antonionijem u njegovoj romantičnoj drami ''Misterij Oberwalda'', a 1983. prihvaća glavnu ulogu te supotpisuje scenarij za romantičnu komičnu dramu ''Flert'' svojeg dugogodišnjeg dečka, a kasnije i supruga Roberta Russoa. Uloga Laure, žene čiji brak nakon 22 godine zajedničkog suživota zapada u krizu kad ona počinje sumnjati u vjernost svojeg supruga, donosi joj 'Srebrnog medvjeda' za najbolju žensku ulogu na festivalu u Berlinu.
Posljednju ulogu Vitti ostvaruje 1992. u TV drami ''Ali ti… voliš li me?'' nakon koje se povlači u glumačku mirovinu iz koje se više nikad ne vraća jer joj je dijagnosticirana Alzheimerova bolest. Premda je kroz gotovo puna četiri desetljeća glumačke karijere ostvarila preko 60 uloga, publika, struka i kritika će je ponajprije pamtiti po neponovljivoj suradnji s Antoninijem i filmovima koje zub vremena nikad neće nagristi. Ciao Monica!
Piše: Ivica Perinović
