Smrt Veljka Bulajića ujedno i oproštaj od jednog od najistaknutijih redatelja jugoslavenskog filma i zlatnog doba jugoslavenske kinematografije u kojoj je Bulajić režirao definitivno najgledaniji jugoslavenski film svih vremena ''Bitke na Neretvi'' (1969.) Životni put Veljka Bulajića djelomično je omeđen 2. svjetskim ratom, ratnom traumom (smrt brata Đorđa) u talijanskom crnogorskom koncentracijskom logoru, ali u istoj mjeri i djetinjstvom u tadašnjem kozmopolitskom Sarajevu gdje je i završio srednjoškolsko obrazovanje. Kao stipendist 1951. godine odlazi u Rim na Centro Sperimentale di Cinematografia i otkriva talijanski neorealizam te kao asistent surađuje s prvacima te, tada nove filmske estetike, poput De Sice, Zampija i Amata. S jednim od prvih teoretičara neorealizma Cesareom Zavatinijem (autorom svojevrsnog manifesta pokreta „Neke ideje o filmu“ u kojem je u 13 točaka iznio temeljne odrednice neorealističke poetike) vezalo ga je dugogodišnje prijateljstvo, ali i suradnja na danas zaboravljenom filmu ''Rat'' iz 1960. godine, pomaknutoj viziji ratne katastrofe.
Bulajić je karijeru započeo kratkim filmom Kamen i more 1953. godine snimanom na crnogorskom primorju koji asocijativnošću reminiscira Prolog nezavršenog Ejezenštejnovog filma Da živi Meksiko! Cjelovečernji Bulajićev debut je Vlak bez voznog reda iz 1959. godine, važan hibrid neorealizma i melodrame o poslijeratnim migracijama stanovništva i posljedicama istih, u kojem je Bulajić uz izrazit autorski obol blizak tadašnjim španjolskim neorealistima Nieves Condeu i Bardemu koji su također autorski znali upariti neorealističku dramu i melodramu. Bulajić za ovaj film osvaja Zlatnu arenu u Puli, a isto će ponoviti i narednim filmovima Rat, Uzavreli grad (iz 1961. tadašnji velikih uspjeh u prikazu života u novostvorenim poslijeratnim industrijskim centrima) i Kozara (iz 1962. s kojom počinje tzv. Bulajićeva partizanska epska faza, nagrade u Moskvi i New Delhiju).
Nakon uspjeha Kozare Bulajić postaje prvakom jugoslavenskog i partizanskog filma (etiketa koja će ga pratiti i dijelom označiti sve do smrti) iako se već 1963. vraća dokumentarnoj formi s filmom Skopje 63 iz 1964. o nošenju s i o posljedicama katastrofalnog skopskog potresa. Unatoč kasnijim komercijalnim uspjesima filmom Skopje 63 ostvaruje i svoju najznačajniju nagradu Gran Premio di San Marco na festivalu u Veneciji za najbolji dokumentarni film.
Bulajić nakon uspjeha ovog filma karijeru nastavlja s danas gotovo potpuno zaboravljenim filmom Pogled u zjenicu sunca iz 1966., komornom dramom s nadrealističkim elementima o sudbini opkoljenih partizana oboljelih od tifusa. Slijedi njegov najrazvikaniji i najpoznatiji film Bitka na Neretvi iz 1969., međunarodna koprodukcija hrvatskih, slovenskih, bosanskohercegovačkih, njemačkih, talijanskih, srbijanskih, crnogorskih, makedonskih i kosovskih producenata - ratna partizanska epopeja s nizom istaknutih svjetskih zvijezda u rasponu od Orsona Wellesa, Yula Brynnera do Hardya Krugera i Franca Nera. Podaci o gledanosti Bitke na Neretvi variraju od 350- 500 milijuna gledatelja, te je u svakom slučaju riječ o najgledanijem jugoslavenskom filmu svih vremena.
Nakon mega uspjeha Neretve, Bulajić nastavlja s dva slabija povijesna filma Atentat u Sarajevu iz 1975. i Čovjek kojeg treba ubiti iz 1979. - ovaj potonji je fantazmagorična priča o polu- legendarnom crnogorskom kralju Šćepanu Malom koji je postao svojevrsni kult film na festivalima fanatičnog filma u ranim 80-im god. 20. st. Do kraja karijere mogu se istaknuti još samo Visoki napon iz 1981. žanrovski složenac na temu Informbiroa i industrijske revolucije u Jugoslaviji i Obećana zemlja iz 1986. svojevrsni epilog teme poslijeratnih migracija započet prvijencem Vlak bez voznog reda. Za razliku od usporednih velikana filma označenih ranim neorealizmom i kasnijim soc- realizmom (poput Gutiérreza Alea na Kubi, Miguel Littína u Čileu ili Nieves Condea u Španjolskoj) Bulajić nije uspijevao nakon autorskih ranih uspješnica i komercijalnog uspjeha Neretve ostvariti kvalitativno uravnoteženu filmografiju prečesto se koristeći ikoničnim predstavljanjem ključnih mjesta ideologije i svojevrsnom amblematizacijom socijalizma i poslijeratne industrijske tranzicije. S druge strane filmovima koji su ponudili ili žanrovske ili topičke invencije (Pogled u zjenicu oka i Visoki napon) nije do kraja uspijevao ili htio biti predstavljen kao subverzivan autor.
Unatoč svemu, Veljka Bulajića pamtit ćemo osim po partizanskim epovima, ipak i kao nagrađivanog dokumentarista i autora sklonog povremenim žanrovskim i poetskim eksperimentima te definitivno kao jednog od doajena jugoslavenskog i hrvatskog filma 20. st.
Mario Županović 3. 4. 2024.
