Na današnji dan ćemo se prisjetiti filma koji je po svojoj premijeri prije točno 20 godina, dobrano polomio kritičarska koplja, ali definitivno nikog nije ostavio ravnodušnim. Jedni su ga proglasili remek-djelom, drugi pak nasilnim smećem, no do dana današnjeg taj film je stekao opravdani status kultnog i to mu više nitko ne može oduzeti. Govorimo naravno o nezaboravnom satiričnom psihološkom hororu ‘’Američki psiho’’!
Priču o imućnom ‘japijevskom’ bankaru Patricku Batemanu, čiji je alter ego narcisoidni serijski ubojica, napisao je 1991. Bret Easton Ellis u svojem istoimenom romanu, a već iduće godine prava na adaptaciju istog otkupio,je slavni producent Edward R. Pressman. Od samog početka oko projekta su se vrtjela neka poprilično zanimljiva imena (Johnny Depp je dobrano ‘grizao’ kako bi dobio ulogu Batemana). Pressman se za režiju filma prvo obratio kultnom redatelju Stuartu Gordonu, a potom i Davidu Cronenbergu, koji je scenarij trebao razraditi sa samim piscem Ellisom, no od te suradnje na kraju nije bilo ništa, jer su se obojica dobrano posvađali već u najranijoj fazi projekta.
1996. Pressman je angažirao Mary Harron, nekadašnju glazbenu novinarku i kritičarku, koja je nakon rada na TV-u te godine u Sundanceu debitirala s igranim filmom ‘’I Shot Andy Warhol’’. Ona je pak adaptirala scenarij (zadržala je većinu dijaloga iz knjige) zajedno s glumicom Guinevere Turner (u filmu tumači lik Elizabeth), no već u samoj pretprodukciji film su napale kojekakve organizacije, što zbog nasilnog sadržaja (posljedica masakra u Columbineu), što zbog mizoginije i seksizma.
To nažalost nisu bili jedini problemi. Naime, Harron je od samog početka u ulozi Batemana željela Christiana Balea, s kojim se načelno i dogovorila, no producenti su smatrali kako on nije dovoljno zvučno ime pa su umjesto njega inzistirali na dovođenju Edwarda Nortona ili Leonarda Di Capria. Harronica nije niti željela čuti za takve prijedloge, smatrajući kako Di Caprio sa svojim ‘baby faceom’ nikako ne bi odgovarao takvoj ulozi. Producenti su na kraju popustili, a Baleu su se uskoro među ostalima pridružili Willem Dafoe i Jared Leto.
Renomiranim glumačkim imenima unatoč, većina inače skromnog budžeta (7 milijuna dolara) je na kraju otišla na otkup prava za korištenje glazbe (nezaboravni soundtrack čine zvučna imena 80-ih poput: Davida Bowieja, The Cure, Genesis, New Order, Johna Calea, Katrine and the Waves, Simply Red, Phila Collinsa, Depeche Mode, Roberta Palmera i brojne druge). Bale se za ulogu pripremao na klasičan metodistički način, transformiravši se u potpunosti u lik Patricka Batemana, a inspiraciju je znao naći i na neke prilično bizarne načine poput promatranja gestikulacija Toma Cruisea u jednom TV gostovanju. Naravno, prateći sama pravila ponašanja svojeg lika i njegove dnevne rutine, Bale se za ulogu dobrano fizički isklesao, a mnoge antologijske prizore iz filma poput ‘moonwalka’ sa sjekirom je improvizirao.
Po samoj premijeri filma, kritike su ‘frcale’ na sve strane. Malo koji film je u to vrijeme bio pod takvom ‘paljbom’, no s obzirom na predložak i opću histeriju, vezanu uz masakre po američkim školama, to je i bilo za očekivati. Premda ga neki zvučniji kritičari i nisu pretjerano odobravali, gotovo svi su bili jednoglasni u zaključku kako je Christian Bale pružio ulogu za pamćenje. Satiričan podtekst priče u kojoj je lik Batemana metafora za hedonizam i pohlepu S.A.D.-a 80-ih (sjetite se samo Stoneovog filma ‘’Wall Street’’) koji zahvaljujući svojoj privilegiranoj poziciji, uništava sve one koje smatra inferiornijim od njega. Naravno, to je tek djelić intrigantne priče koja i dan-danas mnoge gledatelje zna zbunjivati sa svojom idejom prelamanja sna i jave. Da li se to sve dogodilo ili je u pitanju tek bolesna mašta glavnog protagonista?
Sad, 20 godina kasnije, prava je prilika da iznova pogledate ovo kultno djelo i pronađete (ako već niste) odgovor na to pitanje, a ujedno i pohvatate brojne reference na pop kulturu 80-ih, kao i neke izuzetno relevantne teme kojih se sama priča dotiče.
