Mnogi filmofili će spremno odgovoriti kako je 1995. bila uistinu magična godina u kojoj su nastala brojna remek-djela, a kad se osvrnemo na popis tek nekih od njih, ustvrdit ćemo s lakoćom kako je to bila i jedna od najboljih godina u filmskoj povijesti. Pretjerana izjava? Pazite samo ove naslove: ''Vrućina'', ''Casino'', ''Sedam'', ''Privedite osumnjičene'', ''Pali anđeli'', ''Prije svitanja'', ''Mržnja'', ''Podzemlje'', ''Hrabro srce'', ''Priča o igračkama'', ''12 majmuna'', ''Klinci'', ''Grad izgubljene djece'', ''Duh u oklopu'', ''Napuštajući Las Vegas''... treba li nastaviti? Među svim ovim biserima sedme umjetnosti, pojavila se i jedna mala drama, koja je jako brzo stekla kultni status, a s vremenom je poput starog vina dozrela u jednu pravu celuloidnu deliciju. Riječ je dakako o fantastičnoj drami Waynea Wanga, ''Dim''.
Radnja filma, prati živote nekoliko likova koji su svi povezani ili će to tek biti, putem male bruklinške prodavaonice cigara, koju vodi slatkorječivi Auggie (tumači ga briljantni Harvey Keitel). To bi bio jedan ultrakratki sinopsis priče koju potpisuje genijalni Paul Auster, izuzetno cijenjeni njujorški pisac čije su romane početkom 90-ih filmaši tek počeli otkrivati. Sočni dijalozi, tajnovite prošlosti i sva sila mudrosti većih od života bili su i više nego dovoljni razlozi da pod sigurnom redateljskom palicom nekog talentiranog redatelja, ovaj scenarij postane pravi dragulj, a premda su likovi oni tipični njujorški, takva zadaća nije povjerena njihovim 'sinovima' Martinu Scorseseu ili Woodyu Allenu, već jednom honkožaninu, koji je tek počeo graditi svoje ime u Hollywoodu.
Naravno, pričamo o Wayneu Wangu, čovjeku koji je kao redatelj debitirao još 1975., ali je na međunarodnu afirmaciju trebao čekati gotovo 20 godina (''Klub sretnih žena''). Uz skroman budžet (nekih 7 milijuna dolara), ali izuzetnu priču i vrhunski glumački ansambl (uz spomenutog Keitela tu su još i William Hurt, Forest Whitaker, Stockard Channing, Harold Perrineau, Jared Harris, Victor Argo i Giancarlo Esposito), Wang i nije imao osobito težak zadatak, no ne bi bilo fer umanjiti i njegove zasluge. Zamršeni obiteljski i ljubavni odnosi, suočavanje s duhovima prošlosti i čista uživancija u dimu cigara i cigareta, tek su djelić ove nezaboravne štorije, u kojoj će svaki gledatelj s lakoćom moći izdvojiti sebi najdraže trenutke. Bilo da je to Auggievo svakodnevno fotografiranje prodavaonice, Paulovo sjećanje na suprugu, Rashidov susret s izgubljenim ocem ili Auggievo prepričavanje odlaska slijepoj starici a sam Božić dok vam u pozadini dušu para promukli Tom Waits, dok pjeva nezaboravnu pjesmu Innocent When You Dream, ''Dim'' je film koji i nakon 25 godina moćno drma vašim emocijama i na lice s lakoćom izvlači ogroman osmijeh.
Te iste godine, sam Paul Auster, je uz veći dio iste glumačke ekipe, potpomognutom Michaelom J. Foxom, Louom Reedom, Jim Jarmuschom i Madonnom snimio i svojevrsni nastavak imena ''Dim u lice'', no taj kolaž sastavljen uglavnom od glumačkim improvizacija i određenih minijatura u konačnici je bio tek simpatičan, ali daleko inferiorniji film. S druge pak strane, Wayne Wang i Harvey Keitel su za svoj impresivno odrađen posao, među ostalima, dobili posebna priznanja na festivalu Berlinu. Wang toliki kreativni domet nažalost nije nikad ponovio, no uzevši u obzir sve djeliće mozaika koji su ovdje bili posloženi, to i nije neko osobito veliko iznenađenje. 25 godina kasnije, ''Dim'' i dalje prkosi zubu vremena i iznova budi simpatije kod publike, što ga bez ikakve sumnje čini pravim klasikom za sva vremena.
