Na današnji dan prije 60 godina, u Londonu je održana premijera psihološkog horor trilera ‘’Peeping Tom’’ (ovdje preveden kao ‘’Smrt u očima’’), proslavljenog britanskog redatelja Michaela Powella.
Za razliku od niti mjesec dana ranije prikazanog Hitchcockovog tematski dosta sličnog ‘’Psiha’’, koji je u SAD-u rušio rekorde zarade na kinoblagajnama i učvrsnuo svojeg redatelja na tronu najboljih, britanska kritika nije pronašla riječi hvale (kao i u slučaju ‘’Psiha’’) za najnoviji, a ujedno i najsmjeliji film u Powellovoj karijeri. Naime, priča o Marku Lewisu (tumači ga njemački glumac Karlheinz Böhm), poremećenom mladom asistentu kamermana, opsjednutog filmom i snimanjem, koji kroz objektiv svoje 16mm kamere voajeristički bilježi strah i posljednje trenutke svojih žrtava, prije negoli ih usmrti oštricom tronošca kamere, izazvala je po premijeri gnušanje kritičara koji su film opisali kao perverzan, odbojan i napose opasan.
Tad iznimno cijenjen redatelj Michael Powell (‘’49. paralela’’, ‘’Bagdadski lopov’’, ‘’Život i smrt pukovnika Blimpa’’, ‘’Pitanje života i smrti’’, ‘’Crvene cipelice’’, itd.) našao se u nezavidnoj poziciji, neshvaćen, prozvan i osramoćen. Premda je do kraja svoje aktivne redateljske karijere (1978.) Powell snimio još 6 dugometražnih filmova i nekoliko epizoda raznih TV serija, s poražavajućim kritikama i kino podbačajem ‘’Peeping Toma’’ nikad više nije dobio pravu priliku za iskupljenjem te je ostao trajno osramoćen.
Zašto je kritika uzela film na zub, teško je shvatljivo iz današnje pozicije, no valja pretpostaviti kako su takav oblik nasilja, seksualni sadržaj i duboko poremećeni glavni protagonist bili ipak malko previše za 1960. i tad još uvijek prilično konzervativno britansko društvo. Prikazati glavnog lika humanim i ranjivim, unatoč njegovim ubilačkim i perverznim porivima, djelovalo je presadistički iako je kroz priču kristalno jasno, kako je ubojica tijekom djetinjstva i sam bio žrtva ogavne psihičke torture vlastita oca (tumači ga sam Powell) koji ga je izlagao svakojakim oblicima straha, sve kako bi pomno bilježio njegove reakcije.
Kad ovako psihološki kompleksnim tematikama dječjeg zlostavljanja, sadomazohizma i fetišizma, priđete na tad prilično radikalan način u kojem vi sami, kao gledatelj, postajete svojevrstan voajer, koji iz prve ruke promatra ono što ubojica snima, odnosno, pratite žrtvu direktno kroz objektiv ubojičine kamere s krupnim zoomovima očiju pri izdisaju, e onda vas prožima prava nelagoda. S druge pak strane, film ‘’Peeping Tom’’ je otvorena alegorija na sam process snimanja filmova, redateljski ugao, u kojem on drugima govori kako da se ponašaju i što da rade, dok ih iz mračnog kuta voajeristički promatra.
Zahvaljujući Martinu Scorseseu i Paulu Schraderu, Michael Powell i njegov ozloglašeni i neopravdano osporavani film, dočekali su pravu afirmaciju 1979. kad je na ‘New Yorku Film Festivalu’ upriličena njegova projekcija, prilikom koje su ova dvojica ‘’Peeping Toma’’ predstavili kao svoj pravi ‘guilty pleasure’ i najbolji film o režiranju uz Fellinijev ‘’8 ½. Nakon toga, film je promatran sasvim drugim očima, kritika ga je počela hvaliti na sva zvona, a mnogi časopisi, instituti i novine su ga s vremenom uvrstile na liste najboljih britanskih filmova svih vremena. Ako do sad niste, svakako ga pogledajte jer film ‘’Peeping Tom’’ to itekako zaslužuje.
