U vremenima kad se filmska umjetnost tretira primarno kao nepresušan izvor basnoslovne zarade i površne zabave, malo je onih autora i umjetnika koji tvrdoglavo odbijaju biti sudionicima takve 'igre' i koji razbijaju takve čvrsto nametnute okove te oslobađaju svoju kreativnost do nezapamćenih razina.
Film koji vam danas preporučujem, teško bismo i mogli svrstati među one građene klasičnom formom, već ga proglasiti čistom konceptualnom umjetnošću. Čovjek koji stoji iza ovako hrabre ideje, nažalost već gotovo pune tri godine nije među nama, a kakva li je još dostignuća mogao postići za života, možemo samo pokušati zamisliti. No, valjalo bi prvo pojasniti o čemu se tu radi da bismo stigli do neke dublje analize.
2000 milijuna zemaljskih godina u budućnosti, 'Posljednji ljudi', vrsta proizašla iz one ljudske, ali u našim očima napose groteskna, besmrtnici su koji određenim oblikom telepatije šalju poruku u sadašnjost. Poruku o svojem evolucijskom napretku, međuzvjezdanim osvajanjima i konačnom izumiranju.
Kombinirajući 16 milimetarske snimke (za kameru je zaslužan Sturla Brandth Grøvlen) hladnih, zadivljujućih, ali istovremeno i zastrašujućih spomenika NOB borbe s prostora bivše Jugoslavije, poput onog 'Revoluciji' u Podgoriću, 'Kosmajskom NOP odredu' u Kosmaju ili svima znanom 'Kamenom cvetu' smještenom u memorijalnom kompleksu 'Jasenovac', s proganjajućom, moćnom glazbenom pozadinom i riječima (kroz naraciju sveprisutne Tilde Swinton) briljantnog pisca znanstvene fantastike i filozofa, Olafa Stapledona, objavljenih u njegovom epohalnom romanu ''Posljednji i prvi ljudi: Priča o bliskoj i dalekoj budućnosti'' iz 30-ih, neprežaljeni islandski filmski skladatelj Jóhann Jóhannsson ostavio nam je u nasljeđe djelo koje zapanjuje. Ova gigantsko sročena rečenica na određen način se nadovezuje sa samim iskustvom gledanja monumentalnog Jóhannssonovog filmskog rekvijema, no nekako se osjećam dužnim pripremiti vas na iskustvo gledanja ili bolje rečeno, apsorbiranja ovako kompleksnog sadržaja.
Autor čije ste skladateljske radove mogli prvenstveno spoznati kroz filmove Denisa Villeneuva poput ''Sicaria'', ''Dolaska'' i ''Zatočenih'', pokazao nam je s ovim iznimnim radom kakvim je sve talentima raspolagao, ali i kako je bio proganjan i mučen samom idejom čovječnosti, života i značenja istih. ''Posljednji i prvi ljudi'' bio je (film je dovršen posthumno 2018.) tek njegov drugi izlet u redateljske vode, no depresija koja ga je nezaustavljivo izgrizala, u konačnici ga je navela na smrtonosan koktel tableta i droge i nažalost nije dočekao lovorike kakve su ga obasule prilikom prošlogodišnje projekcije na Berlinskom festivalu.
Sama kompleksnost tematike Stapledonovog fantastičnog romana čini ga nefilmičnim, ogromnim zalogajem za one koji bi se usudili adaptirati ga, no Jóhannsson je pronašao savršen način kako to učiniti i ujedno nas zapanjiti. Poput nekog čudnog audio vizualnog hibrida, ''Posljednji i prvi ljudi'' nam se hipnotički uvlače u svijest i konačno nagrađuju samom grandioznošću ideje. Oni koji nisu oboružani velikom dozom strpljenja, teško će moći 'proći' kroz ovo nezapamćeno iskustvo, ali najuporniji će bez ikakve sumnje biti itekako zadivljeni i nadahnuti.
Piše: Ivica Perinović
