Tuga i tragedija – dvije su riječi koje su nas zatekle na početku novog dana. U još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, u 'drugi svijet' je zauvijek otišao legendarni glumac Gene Hackman, a s njim i voljena supruga Betsy te njihov pas. Po prvim informacijama, njihova smrt nije nastupila nasilno, no okolnosti će se vjerujemo brzo saznati. Bilo kako bilo, veliki Gene više nije s nama i najmanje što u ovom trenutku možemo učiniti jest prisjetiti se njegova života i iznimne glumačke karijere.
Rođen daleke 1930. u San Bernandinu u Kaliforniji, Eugene Allen Hackman je otkako zna za sebe sanjario o karijeri glumca. Turbulentan odnos njegovih roditelja i česte selidbe, rezultirale su prijavljivanjem u marince u dobi od 16 godina (slagao im je u prijavi svoju pravu dob). U vojsci je odslužio 4 i pol godine nakon čega je časno otpušten. Po povratku u civilni život, upisuje studij na sveučilištu u Illinoisu i Visoku radio-tehničku školu u New Yorku. Nekoliko godina radi kao urednik i asistent u TV studijima širom SAD-a, a od 1956. počinje intenzivno ganjati karijeru glumca kad se priključuje poznatom Pasadena kazalištu.
Od 1958. igra u brojnim off-Broadway produkcija, a zahvaljujući zapaženom nastupu u kazališnom komadu 'Svake srijede', u svojim tridesetima konačno 1964. dobiva epizodnu ulogu Normana, ostavljenog supruga u hvaljenoj drami Roberta Rossena ''Lilith''. Narednih par godina nastavlja paralelno glumiti i 'na daskama' i na filmu (uloga doktora Johna Whipplea u epskoj drami G.R. Hilla ''Havaji''), no onda ga kontaktira već 'zvjezdani' kolega Warren Beatty s kojim je radio na ''Lilith'' da mu se pridruži na projektu imena ''Bonnie i Clyde'' (1967.). Beatty mu namijeni ulogu Clydeova brata Bucka, Hackman je odglumi besprijekorno i na kraju za nju zasluži unisono priznanje struke i kritike kao i nominaciju za Oskara i kategoriji sporedne muške uloge.
Nakon tog trenutka, Hackmanova karijera je rapidno napredovala premda je narednih nekoliko godina dobivao uglavnom druge ili treće uloge u filmovima poput ''Pobuna robijaša'' (1968.), ''Padobranci dolaze'' (1969.), ''Vozač spusta'' (1969.) ili ''Zarobljenici svemira'' (1969.). Proćelav, pomalo zdepast, izgleda zrelijeg od pravih mu godina, Hackman 70-ih postaje tipičan filmski antijunak, nerijetko gubitnik. Jedna od takvih uloga je i ona sredovječnog udovca Genea Garrisona koji nakon majčine smrti prihvaća nervoznog i sebičnog oca (Melvyn Douglas) u odličnoj drami ''Ocu nikad nisam pjevao'' (1970.) Gilberta Catesa. Ta mu izvedba donosi drugu nominaciju za Oskara (također u kategoriji sporednog glumca), no pravu uspjeh slijedi već iduće godine kad mu William Friedkin povjerava ulogu rezigniranog njujorškog policajca Jimmyja 'Popeyea' Doylea u remek-djelu ''Francuska veza''. Hackman za svoju nezaboravnu interpretaciju osvaja 'zlatni kipić' za najbolju mušku ulogu, a ujedno i postaje jedna od najvećih zvijezda desetljeća.
Novostečena slava mu donosi uloge u nizu visokobudžetnih produkcija poput one svećenika Franka Scotta u filmu katastrofe ''Posejdonova avantura'' (1972.) ili akcijskom trileru ''Lav među gangsterima'' Michaela Ritchieja gdje ekran dijeli s legendarnim Lee Marvinom. Slava ga naravno nije odvratila i od manjih uloga i likova marginalaca poput one nezaposlenog radnika Maxa koji u jeku velike ekonomske krize putuje Amerikom u paru s Lionom (tumači ga Al Pacino) u filmu ceste ''Strašilo'' Jerryja Schatzberga, onu profesionalnog prisluškivača koji i sam postane žrtva istog u Coppolinom remek-djelu ''Prisluškivanje'' (1974.) ili privatnog detektiva Harryja Mosebyja kojem ne ide niti na privatnom niti na poslovnom planu u izvanrednom neo-noiru ''Noćna kretanja'' (1975.) Arthura Penna.
Do kraja 70-ih, Hackman bilježi niz zapaženih uloga, bilo glavnih, bilo sporednih, 1978. utjelovljuje i kultnog negativca Lexa Luthora u superherojskom spektaklu ''Superman'' (istoj ulozi se vratio još dvaput) dok iz 80-ih valja prvenstveno istaknuti onu FBI agenta Andersona u fantastičnom krimi trileru Alana Parkera 'Mississipi u plamenu'' (1988.) koja mu donosi novu nominacija za Oskara. Kipić mu zato nije izmaknuo 1992. za ulogu nemilosrdnog sadističkog šerifa 'Little Bill' Daggetta u Eastwoodovom western remek-djelu ''Nepomirljivi''. Hackman do početka i početkom novog milenija nastavlja nizati nezaboravne role, što u komercijalnim naslovima poput ''Grimizna plima'' (1995.), ''Državni neprijatelj'' (1998.) ili ''Iza neprijateljskih linija'' (2001.), ali isto tako se ne libi i prihvatiti uloge u manjim produkcijama kao što je ''Pljačka'' (2001.) Davida Mameta ili one glave ekscentrične obitelji Andersonove urnebesne komedije ''Obitelj čudaka'' (2001.). Iz glume se službeno povlači 2004., no to ne znači da je naredna dva desetljeća mirovao. Hackman je objavio i nekoliko knjiga, bio je i dizajner te je volio arhitekturu, a kao gorljiv biciklist, aktivno se bavio rekreativnim bicikliranjem sve do 2018. Fantastičan, neponovljiv glumac koji će nam vječno nedostajati. Zbogom legendo!
Piše: Ivica Perinović
