Koliko god mnogi od nas priželjkivali vječan život zaslužnim velikanima sedme i inih umjetnosti, jutros smo bili prisiljeni izgovoriti ono neizbježno – 'Zbogom, adieu, au revoir Jean-Luc Godard!'. Mogli bi se o ovom čudesnom čovjeku ispisati nebrojeni eseji ili romani, no naša je dužnost i želja ispisati barem nekoliko redaka o njegovu životnom tijeku i karijeri.
Rođen 1930. u 7. pariškom okrugu, Jean-Luc Godard je imao poprilično lagodno djetinjstvo uzevši u obzir činjenicu kako mu je obitelj bila iznimno imućna i utjecajna. Premda se školovao u prestižnim francuskim i švicarskim školama, Godard je kao mladić postao očaran magijom filma te je početkom 50-ih počeo sve češće posjećivati kinoteke u Latinskoj četvrti gdje se ubrzo počeo družiti s filmskim kritičarima Françoisom Truffautom, Andréom Bazinom i Jacquesom Rivettom.
1950. sudjeluje u pokretanju filmskog časopisa 'La Gazette du Cinéma' te objavljuje veći broj članaka uključujući i manifest 'Za politički film'. Uz pisanje analiza i kritika, Godard povremeno i nastupa kao glumac u kratkometražnim filmovima prijatelja i istomišljenika Rivettea i Rohmera, a isto tako i započinje svoju suradnju s utjecajnim kritičarskim časopisom 'Cahiers du Cinéma'.
Nakratko se vraća u Švicarsku gdje neko vrijeme radi na brani, a svu zaradu potom ulaže u svoj prvi dokumentarni film ''Operacija beton''. Vraća se pisanju i paralelno režira nekoliko kratkometražnih filmova, a kao jedan od najistaknutijih mladih kritičara i redatelja kroz javne nastupe sve glasnije zastupa reformu francuske kinematografije koja je po njegovom mišljenju ogrezla u rutinskim i suhoparnim adaptacijama klasičnih literarnih djela. Njegovi gorljivi iskazi polako bude buntovnički duh istomišljenika što rezultira pokretom nazvanim - novi val.
Kako ne bi baš sve ostalo na pukim riječima, Godard 1960. snima svoj dugometražni debi ''Do posljednjeg daha'' koji će postati najistaknutiji predstavnik novopokrenutog pravca. U fokusu ove epohalne krimi drame je buntovni, ako ne i anarhoidni mladić Michel Poiccard iliti Laszlo Kovacs (tumači ga tad gotovo nepoznati Jean-Paul Belmondo) koji u svijetu pomaknutih vrijednosti uzaludno traga za vlastitim identitetom i moralnom krivuljom. Na tom autodestruktivnom putu upoznaje mladu američku studenticu Patriciu (Jean Seberg) u koju se i zaljubljuje, no posve je jasno kako njihova priča neće okončati happy endom.
Tek tridesetak stranica dugačak Truffautov i Chabrolov predložak posvećen američkim noir krimićima Godard tijekom samog snimanja nadograđuje improvizacijama, ali i direktnim opservacijama tad aktualne društvene problematike. Zahvaljujući revolucionarnom pristupu, Godard se poigrava s konvencionalnim načinom snimanja i narativom filma. Miješanje igranih sekvenci s dokumentarnim i eksperimentalnim, kaotična montaža, glumačko probijanje 4. zida, pokretno snimanje iz ruke tek su neke od značajki koje Godardov film čine bezvremenskim klasikom, a od tih i sličnih metoda on neće odstupiti niti u daljnjem tijeku karijere.
Angažirane teme i ambiciozne ideje ukomponirane s filozofskim, nerijetko i egocentričnim promišljanjima obilježiti će većinu filmova iz njegova bogata opusa što će gotovo u istoj mjeri rezultirati kako pravim remek-djelima tako i nerijetkim promašajima. Najplodniji i svakako najkreativniji period za Godarda će svakako biti 60-e i dobar dio 70-ih kad nastaju klasici poput: ''Žena je žena'' (1961.) (glavnu ulogu tumači njegova tadašnja supruga i muza Anna Karina s kojom će sveukupno snimiti 9 filmova), hommage legendarnom danskom sineastu Carlu Theodoru Dreyeru u ''Živjeti svoj život'' (1962.), kontroverzni ''Mali vojnik'' (1963.), romantična drama ''Prezir'' (1963.), kultni hommage gangsterskim filmovima, posebice onima Howarda Hawksa, ''Neobična banda'' (1964.), mračna i uznemirujuća vizija budućnosti lišene individualnosti u znanstveno-fantastičnom, Zlatnim medvjedom nagrađenom ''Alphavilleu'' (1965.), satirična romantična krimi drama ''Ludi Pierrot'' (1965.), politički angažirana ''Kineskinja'' (1967.) te mnogi drugi.
Što se tiče priznanja, ne može se reći da su ga zaobilazila. Venecija, Berlin, Cannes su svakako među najznačajnijim festivalima koji su Godarda tijekom gotovo šest desetljeća duge karijere opetovano obasipali lovorikama i nagradama (potonji čak i najrjeđe, no to ni ne čudi pretjerano uzevši u obzir konflikte kroz koje su se godinama obračunavali). Premda ima i onih koji ne ljube njegov opus, malo tko ga može osporiti kao jednu od najistaknutijih figura modernog filma, subverzivnog autora kojeg je krasila erudicija, inovativnost i neutaživa želja za radikalnom promjenom društva i umjetnosti u cjelini.
Piše: Ivica Perinović
