Premda je doživio lijepe godine, jučer smo ostali ražalošćeni viješću kako nas je u 92. godini života napustila glumačka legenda, veliki Michel Piccoli. U kratkom tekstu osvrnut ćemo se na njegov život i iznimnu karijeru koja u konačnici broji preko 200 uloga, kako na malom, tako i velikom ekranu.
Jacques Daniel Michel Piccoli rođen je 27. prosinca 1925. u Parizu u obitelji glazbenika. Strast za glumom razvija u internatu gdje često nastupa u predstavama, a dramske tečajeve pohađa već s 18 pod cijenjenim učiteljem glume Andrée Bauer-Thérondom i u pariškoj dramskoj školi 'René Simon'.
Prve ozbiljnije kazališne uloge bilježi s glumačkom skupinom 'Renauld-Barrault', a paralelno s kazališnom, počinje graditi i filmsku karijeru i to kroz brojne epizodne uloge u uglavnom nezapaženim filmovima.
U prvoj polovici 50-ih među ostalima, dobiva i manje uloge u filmovima velikana poput Jeana Renoira (''French Cancan'' 1955.) ili René Claira (''Veliki manevri''), a do konca desetljeća se pojavljuje i u hvaljenim filmovima Luisa Buñuela (''Smrt u vrtu'' 1956.) i Raymonda Roleaua (''Vještice iz Salema'' 1957.) gdje ekran dijeli sa zvučnim imenima francuske kinematografije, Simone Signoret i Yvesom Montandom.
Unatoč do tad brojnim odigranim epizodnim rolama, Piccoli pravu afirmaciju doživljava tek 1962. u fantastičnom Melvilleovom krimi trileru ''Doušnik'' gdje si s ulogom Nuttheccia otvara put za suradnju s pokretačem novog-vala, Jean-Luc Godardom. Tumačeći pisca i intelektualca, koji je inferioran rezmetljivom američkom producentu (tumači ga Jack Palance) i vlastitoj supruzi (Brigitte Bardot), Piccoli u Godardovoj hvaljenoj romantičnoj drami ''Prijezir'' (1963.) postiže svjetsku slavu, već iduće godine je potvrđuje u novoj suradnji s Buñuelom u ''Dnevniku jedne sobarice'' kao bigotni buržuj, a u Francuskoj si cementira zvjezdani status u iznimno gledanom TV filmu ''Dom Juan'' (1965.) u kojem tumači naslovnog lika.
Kontroliranog glumačkog izraza (tzv. gluma bez glume), savršene dikcije te elegantnog držanja i kretanja, visok i markantan, Michel Piccoli postaje izuzetno atraktivan i tražen glumac podjednako među afirmiranim tako i nadolazećim autorima te u iznimno produktivnim 60-ima i 70-ima surađuje s francuskom redateljskom kremom poput Agnès Varde, Alaina Resnaisa, Jacquesa Demya ili Claudea Chabrola, odnosno, međunarodnom (Costa-Gavras, Alfred Hitchcock, Marco Ferreri i brojni drugi.). Premda je često znao tumačiti policijske inspektore, političare ili buržuje, Piccoli postaje i ostaje prepoznatljiv ponajprije po odabiru bizarnih uloga kao što je to primjerice ona muškarca zaljubljenog u plastičnu lutku (''Prirodna veličina'' L.G. Berlangea).
Za ulogu suca, koji živi u morbidnoj vezi sa sestrom (tumači je A. Aimée) u filmu ''Skok u prazno'' (1979.) M. Bellochija nagrađen je na festivalu u Cannesu, a za ulogu tajanstvenog i karizmatičnog direktora reklamne agencije u ''Čudnoj igri'' (1981.) Granier-Deferrea nagradom u Berlinu. Filmofilima će ipak ostati trajno zapamćen ponajprije po ulogama u Buñuelovim filmovima (spomenut ćemo među ostalima ''Diskretni šarm buržoazije'' i ''Fantom slobode''), no bilo bi nepravedno izdvojiti tek pojedine uloge u tako dugoj i impresivnoj karijeri.
Mogli bismo o Piccoliju pisati još satima, nabrajati bezbroj njegovih upečatljivih glumačkih rola, no najbolji dokument takve zavidne karijere ostati će filmovi koje kazuju daleko više od samih riječi. Mi ćemo za kraj samo reći kako smo imali čast uživati u svoj raskoši njegova talenta i kako ćemo se uvijek rado vraćati njegovim mnogobrojnim filmovima. Michel Piccoli, počivao u miru!
