S par dana zaostatka, prije nekoliko sati nas je s nebrojenih filmskih i inih portala zatekla vijest o smrti jednog od najslavnijih i svakako najznačajnijih glazbenika u povijesti, onoj grčkog skladatelja Evángelosa Odysséasa Papathanassíoua svima znanog po umjetničkom imenu, Vangelis! Premda je ovaj istaknuti umjetnik podjednako ostavio traga kako u glazbenoj tako i skladateljskoj karijeri, mi ćemo se u ovoj kratkoj posveti ipak dotaknuti potonje i navesti njegova najzapaženija ostvarenja koja su ga ustoličila na pijedestalu najvećih filmskih kompozitora svih vremena.
Evángelos Odysséas Papathanassíou rođen je 29. ožujka 1943. u priobalnom grčkom gradiću Agriji. Nedugo nakon rođenja, maleni Evángelos se s obitelji preselio u Atenu gdje je već u dobi od četiri godine znatiželjno počeo 'prtljati' po obiteljskom klaviru i istraživati eksperimentalne zvukove. Kad su shvatili da njegova opsesija glazbom nije tek obična dječja zaigranost, roditelji ga nakon par godina upisuju u glazbenu školu, no njega nije interesirala disciplina i školsko proučavanje glazbe već je želio sam stvarati svoje skladbe i strukture.
Isprva se povezao uz tradicionalnu grčku glazbu, no po ulasku u adolescentsku dob, sve više ga počinju privlačiti jazz, rock i eksperimentalna glazba. Nakon sviranja klavijatura u nekolicini srednjoškolskih bendova, Vangelis 1963. osniva rock sastav 'The Formynx' s kojima objavljuje nekoliko uspješnih singlova. Paralelno s glazbenom karijerom, te iste 1963. sklada i svoju prvu filmsku glazbu i to onu za malo zapaženu komediju Filipposa Fylaktosa ''Moj brat, prometni policajac''. 1966. dolazi do raspada njegova sastava kao i njegovog drugog skladateljskog angažmana i to onog za komediju ''5.000 laži'' Giorgosa Konstadinoua.
Kroz narednih par godina nastavlja sa skladanjem glazbe za još nekoliko slabo znanih grčkih filmova, no sve veći pritisak 'Grčke hunte' i želja za kreativnim razvitkom tjeraju ga u Pariz (prvotno se želio nastaniti u Londonu ali nije uspio dobiti vizu) gdje 1968. osniva sad već kultni progresivni rock sastav 'Aphrodite's Child'. Grupa stječe sve veću popularnost i kroz naredne tri godine snimaju jednako toliko uspjelih albuma da bi se 1971. poput većine rock sastava tog vremena razišli nakon kreativnih nesuglasica.
Nakon raspada benda, Vangelis nastavlja sa skladanjem glazbe za kazališta, TV i nekolicinu filmova od kojih prvenstveno valja izdvojiti zapažene dokumentarce Frédérica Rossifa. Do kraja 70-ih producira solo albume lidera svoje nekadašnje grupe, Demisa Roussosa i ostvaruje uspjelu suradnju s pjevačem također popularnog progresivnog sastava 'Yes', Jonom Andersonom.
Globalnu slavu stječe početkom 80-ih, točnije, 1981. kad pristaje skladati glazbu za povijesnu sportsku glazbenu dramu ''Vatrene kočije'' Hugha Hudsona. Premda su povijesni filmovi do tad bili obilježeni isključivo partiturama orkestralne glazbe, Vangelis se odlučio za neortodoksan pristup koristeći zvuk modernih sintesajzera. Taj odvažan potez raspametio je članove Akademije koji su mu dodijelili Oskara za najbolju originalnu filmsku glazbu, a naslovna tema se popela na vrh Billboardove top 100 glazbene ljestvice. Naravno, ta ista tema postala je jedna od najprepoznatljivijih u povijesti filmske glazbe, a isto tako se nastanila i na uvodnim špicama nebrojenih sportskih emisija i kojekakvih natjecateljskih manifestacija.
Već iduće godine Vangelis nastavlja svoj zvjezdani uspon na ljestvici najznačajnijih filmskih skladatelja zahvaljujući kompozicijama za potresnu dramu ''Nestali'' Coste Gavrasa, odnosno, svevremensku glazbu Scottovog znanstveno-fantastičnog remek-djela ''Istrebljivač''. Do kraja tog, kasnije će se pokazati, najkreativnijeg i najplodnijeg desetljeća, Vangelis među ostalima potpisuje glazbu i za avanturističku dramu ''Antartika'' (1983.) Koreyoshija Kurahare, odnosno, ''Bounty'' (1984.) Rogera Donaldsona.
Do kraja bogate i izuzetno plodne karijere, Vangelis je također surađivao i s renomiranim autorima poput Romana Polanskog (''Gorki mjesec'') ili Oliverom Stoneom (''Aleksandar Veliki''), odnosno, Ridleyem Scottom na njegovom povijesnom epu ''1492: Osvajanje raja'', no za pasionirane ljubitelje filmova, najviše će ipak ostati zapamćen po radovima iz 80-ih. Zbogom maestro!
piše: Ivica Perinović
