Do sad smo kroz kratke tekstove često znali obilježiti dan rođenja ljudi koji su vječno zadužili svijet filmske umjetnosti, a danas je na red došao jedan od onih koji u svojoj dugogodišnjoj karijeri bilježe enorman broj loših filmova, no i onih koji su ispisali povijest. Kakvo god osobno mišljenje imali o njemu, smatramo kako je osebujni Dennis Hopper u svakom slučaju vrijedan spomena.
Rođen na današnji dan 1936. u Dodge Cityu (Kansas), Dennis Lee Hopper se poslije Drugog svjetskog rata često seljakao sa svojim roditeljima, a interes za glumom pokazao je u srednjoj školi, nakon čega je nastavio studije u 'Old Globe Theatru' u San Diegu, odnosno, slavnom 'Actors Studiju' u New Yorku. Prve glumačke angažmane dobiva u TV serijama, a filmski debi bilježi 1955. u remek-djelu Nicholasa Raya ''Buntovnik bez razloga'', gdje ekran dijeli s neponovljivim Jamesom Deanom. Njih dvojica se ponovno susreću već iduće godine, u Stevensonovoj briljantnoj western drami ''Div'' s kojom se Hopper potvrđuje kao kvalitetan epizodni glumac. Zapaženu epizodu ostvaruje i 1957. gdje u legendarnom westernu ''Obračun kod O.K. korala'' tumači neurotičnog kukavicu Billya Clantona. Iste godine se pojavljuje u ulozi Napoleona, u promašenoj fantaziji Irwina Allena ''Priča o čovječanstvu'' u kojoj nastupa čitava plejada nekadašnjih glumačkih zvijezda iz doba 'zlatnog Hollywooda' poput braće Marx, Petera Lorrea, Vincenta Pricea, Cesara Romera i sl., no konačni rezultat je bio za zaborav.
Zahvaljujući svojoj nagloj i svadljivoj naravi, Hopper se na snimanju 'kaubojca' ''Od pakla do Texasa'' (1958.) gadno posvadio s redateljem Henryem Hathawayem koji mu izrevoltiran zaprijetio uništenjem karijere. To se skoro na kraju i dogodilo jer je kroz idućih sedam godina bilježio tek uloge na malim ekranima, odnosno, u B westernima i sl. Novu priliku je dobio zahvaljujući svojoj punici, Margaret Sullavan koja se za njega založila kod starog prijatelja Johna Waynea. Ovaj mu je pak sredio epizodnu ulogu u danas slavnom kaubojcu, ''Sinovi Katie Elder'' (1965.) kojeg je režirao nitko drugi doli onaj isti Henry Hathaway koji mu je stopirao karijeru. Ratne sjekire su zakopane, Hopper se smirio i nastavio karijeru u smjeru kakva mu je bila otpočetka suđena.
1967. prihvaća ulogu u tad kontroverznoj, psihodeličnoj narko drami ''Trip'' Rogera Cormana gdje se upoznaje, a naposljetku i započinje prijateljstvo s Peterom Fondom. Iste godine ostvaruje još jednu upečatljivu epizodnu ulogu zatvorenika Babalugatsa u izvanrednom ''Hladnorukom kažnjeniku'', odnosno vođe bajkerske bande u kultnoj akcijskoj drami ''Glory Stompers''. Dakako, sve je to vodilo ka 1968. u kojoj Hopper i Fonda potpomognuti Jackom Nicholsonom, ispisuju filmsku povijest s nezaboravnim filmom ceste ''Goli u sedlu''. Priča u kojoj dva sitna dilera droge, inače hipijevskog svjetonazora, prodaju veliku pošiljku kokaina, kako bi si financirali put motociklima na karneval postaje pravi kulturološki fenomen, a akteri instant zvijezde 'novog Hollywooda'.
Samo snimanje filma proteklo je prilično kaotično, Hopper je uz tumačenje druge glavne uloge s Fondom napisao i scenarij te se primio režije, a u konačnici je gomila prizora snimljena tek spontano, pod velikim utjecajem narkotika i svađom s ostatkom ekipe. No i kao takav, film ''Goli u sedlu'' postaje pravi dokument američke povijesti i konačnog gubitka one zanesenjačke nevinosti, koja je pojela hipi ideologiju, odnosno, buntovništvo. Fonda i Hopper su za svoj trud dobili nominaciju za Oskara u kategoriji originalnog scenarija, a sam Hopper posebnu nagradu u Cannesu.
Svoj redateljski talent pokušava 1971. kapitalizirati dramom ''Posljednji film'', no premda je za njega osvojio posebno priznanje u Veneciji, film je u konačnici ispao neumjereno pretenciozan i konfuzan, a na blagajnama nije niti približno ponovio uspjeh fenomena zvanog ''Goli u sedlu''. Narednih nekoliko godina Hopper snima iznimno rijetko (do 1976. tek dva filma) sve više se bavi svojom drugom ljubavi, slikarstvom, a paralelno i dalje nastavlja uživati u narkoticima i alkoholu. 1976. se vraća ulogama odmetnika Daniela Morgana u zabavnom australskom westernu ''Bijesni pas Morgan'' i vijetnamskog veterana progonjenog traumama u drami ''Staze'', no onaj pravi 'comeback' ipak bilježi ulogom Toma Ripleya u krimiću ''Američki prijatelj'' (1977.) Wima Wendersa.
Nekoliko godina nastavlja snimati po Europi, a holivudskom filmu vraća se ulogom vječno drogiranog fotoreportera, u Coppolinom ratnom epu ''Apokalipsa danas'' (1979.). Hopper se nije trebao previše uživljavati u ulogu jer je ionako bio neprestano pod utjecajem svega i svačega, no to je ionako bio tek sitan problem, u toj inače kaotičnoj produkciji, koja je nekim čudom na kraju ipak uspjela iznjedriti pravo remek-djelo.
Već iduće godine, Hopper se vraća u redateljsku sjedalicu, s jako dobrom i nepravedno zanemarenom tjeskobnom obiteljskom dramom ''Niotkuda'' gdje također i tumači ulogu bivšeg zatvorenika, oca buntovne tinejdžerke. Unutar narednih par godina pojavljuje su u promašenim ili bolje rečeno, bizarnim filmovima Bigasa Lune i glumačko/glazbenog dvojca Dean Stockwell/Neil Young, a 1983. i u zapaženim epizodama Coppoline krimi drame ''Rusty James'', odnosno, Peckinpahovog akcijskog trilera ''Ostermanov vikend''.
Ostatak prve polovice 80-ih ispunjava kojekakvim ulogama negativaca i bizarnih likova, a onda stiže 1986., godina po kojoj ćemo ga vječno pamtiti. Od uloge osvetoljubivog šerifa u Tob Hopperovom ispaljenom nastavku ''Teksaškog masakra motornom pilom'', preko one neurotičnog dilera drogom Fecka u uznemirujućoj krimi drami ''Zavoj rijeke'', pa sve do psihopatskog kriminalca Franka Bootha u Lynchovom remek-djelu ''Plavi baršun'' i alkoholiziranog asistenta trenera košarke u nezaboravnoj sportskoj drami ''Najbolji udarac'' (nominacija za Oskara u kategoriji sporednog m. glumca), bila je to godina koja će zlatnim slovima ispisati njegovo ime.
Bile su to sve uloge za pamćenje, no niti jedna nije toliko ostala urezana ljudima u sjećanje poput one psihotičnog Franka Bootha. Koliko je Hopper uvjerljiv u toj bolesnoj roli, dovoljno govori činjenica kako se od tad redovito nalazi visoko na ljestvicama najbolje odglumljenih negativaca u povijesti filma.
Premda do konca 80-ih bilježi još nekoliko upečatljivih uloga poput one u trileru ''Crna udovica'', Hopperov najzapaženiji rad će biti onaj redateljski u izvanrednoj krimi drami ''Boje nasilja'' (1988.) koja prati dvoje losanđeleskih policajaca (tumače ih Robert Duvall i Sean Penn) i njihovo svakodnevno suočavanje s uličnim bandama. 90-e započinje prilično angažirano i to uz režiju neo-noir krimića 'Vruća točka'', odnosno ulogama ostarjelog radikalnog hipika, u zabavnoj komediji ''Flashback'' i mafijaškog ubojice u akcijskoj komediji ''Na meti mafije'', no niti jedan od navedenih nije imao nekog zapaženog uspjeha.
Glumački, Hopper počinje sve više karikirati i preglumljivati, a izuzev nekoliko efektnih epizoda (prvenstveno onoj u Scottovoj ''Pravo romansi'' i Dahlovom neo-noir krimiću ''Red Rock West'') u prvoj polovici 90-ih, ostat će upamćen prvenstveno po ulozi ludog bombaša u De Bontovom akcijskom hitu ''Brzina'' (1994.). Do kraja desetljeća bilježi nastupe u pravom 'gemištu' filmova, koji su ili ultra skupi i promašeni (''Vodeni svijet'') ili drugorazredni, ako ne i trećerazredni.
U novom mileniju nastavlja prihvaćati uloge kojekakvih ekscentrika, psihopata i čudaka u gotovo svemu i svačemu, glumatati i preglumljivati do bola, ali paralelno i graditi veliko slikarsko ime. Do kraja života (umire 2010. od raka prostate), pojavio se u gotovo 200 filmova i TV serija i premda je veliki broj istih loše, pa čak i užasne kvalitete, Dennisa Hoppera ćemo vječno pamtiti po onim izuzetnim, kako ispred, tako i iza kamere.
