Na današnji dan 1924. u Omahi, Nebraska, rođen je po mnogima najbolji filmski glumac svih vremena, veliki i neponovljivi Marlon Brando! Premda su o njemu ispisane puste knjige i eseji, snimljeni brojni dokumentarci i studije, mi ćemo ga se prisjetiti s jednim skromnim tekstom, u kojem ćemo spomenuti njegovo nesretno djetinjstvo, skromne početke, afirmaciju, a na kraju i ekscentričnost koja je mu je pod sam kraj života gotovo izbacila neizbrisivu mrlju na jednu impozantnu karijeru.
Rođen u obitelji trgovačkog putnika i glumice u lokalnom kazalištu, maleni Marlon nije bio osobito sretno dijete, jer njegove starije sestre nisu bile osobito zainteresirane njegovim dadiljanjem i zabavljanjem, dok je majka Dorothy nakon dugotrajnih proba i predstava umjesto odlaska dom,a uvijek radije odabirala odlazak u barove, gdje je ispijala pozamašne količine alkohola. S ocem nije bilo ništa bolje. Kad je bio doma i sam je često zavirivao u dno čašice, a o sinu nije imao neko veliko mišljenje, smatrajući ga beskorisnim. U takvoj atmosferi, siroti Marlon si je morao naći neki oblik razonode i bijega, a to je uspijevao jedino kroz imitacije životinja i oponašanje druge djece pred svojim prijateljima.
Obitelj se zbog naravi očeva posla često seljakala, što je 1935. dovelo i do razvoda roditelja, gdje su djeca naravno otišla s majkom. Kako je u školama često izazivao probleme, zbog čega je redovno bio izbacivan, Marlona upisuju u vojnu akademiju u Minnesoti, koju također ne uspijeva završiti jer ga izbacuju zbog nediscipline. Nakon toga neko vrijeme kopa kanale i pokušava se prijaviti u vojsku, no tamo ga ne primaju zbog ozljede koljena, zadobivene na akademiji, prilikom igranja američkog nogometa.
1942. posjećuje sestru u New Yorku, gdje se odlučuje upisati u glumačku školu jer je to ionako bila jedina stvar u životu koja ga je ikad veselila. Glumu prvo studira u ‘Dramatic Workshopu’, a potom i ‘Actors Studiju’ gdje ga pod svoje uzima učiteljica glume, Stella Adler. Ona ga pak izučava glumačkim tehnikama Konstantina Stanislavskog iliti metodskoj glumi. Stečene tehnike koristi u ljetnim predstavama u Sayvilleu, gdje ga jako brzo zapažaju i angažiraju za ulogu rastrojenog vojnog veterana u maloj predstavi ‘Truckline café’. Sama predstava komercijalno podbacuje, no Marlona ponovno zapažaju i 1947. mu nude ulogu Stanleya Kowlaskog, u kazališnoj adaptaciji romana Tennesseja Williamsa ‘’Tramvaj zvan Čežnja’’ u režiji Elije Kazana. Predstava postaje hit, a Marlon zvijezda nezapamćenog potencijala.
Hollywood također ne ostaje imun na njegovu magnetičnu privlačnost i glumu pa ga producenti ‘Warnera’ pozivaju na audiciju za film ‘’Buntovnik bez razloga’’. Premda se Marlon iskazao na probi, ulogu u filmu Nicholasa Raya na kraju ipak dobiva mladi James Dean. Svoju prvu filmsku ulogu i to onu vojnog paraplegičara, Brando pak dobiva 1950. u filmu ‘’Ljudi’’ Freda Zinnemana. Kao jedan od prvih i pravih učenika metodske glume, Brando ulogu ne prihvaća olako pa se za nju priprema tako što mjesec dana provodi u krevetu veteranske bolnice, gdje pažljivo upija iskustva vojnih veterana.
Sam film dobiva dosta dobre kritike, no pravi Brandov filmski uspon započinje već iduće godine i to s istom ulogom koja ga je nekoliko godina ranije proslavila na ‘daskama koje život znače’. Naravno, riječ je o ulozi Stanleya Kowlaskog u filmskoj adaptaciji ‘’Tramvaja zvanog Čežnja’’. Brando dakako ponovno oduševljava u ulozi neobuzdanog pripadnika nižih slojeva i dobiva svoju prvu nominaciju za Oskara, u kategoriji najboljeg glumca.
Taj isti tip buntovnika, Brando uspješno donosi i u ulozi vođe skupine nasilnih maloljetnika-motociklista u filmu ‘’Divljak’’ (1954.) Laszla Benedeka s kojom postaje idol mladih i seks simbol te u filmu ‘’Na dokovima New Yorka’’ (također 1954.) Elije Kazana gdje tumači lik lučkog radnika koji se suprotstavlja gangsterima i potkupljenim sindikalistima. S tom istom ulogom Brando zaslužuje i svojeg prvog Oskara. U rasponu od 1951. do ovdje spomenutih filmova, Brando polako ali sigurno cementira status zvijezde tumačeći autoritativne povijesne ličnosti i to: Emilijana Zapatu u ‘’Viva Zapata!’’ (1952.) Elije Kazana gdje dobiva drugu nominaciju za zlatni kipić, Marka Antonija u ‘’Julije Cezar’’ (1953.) Josepha Mankiewicza, odnosno, Napoleona u ‘’Desirée (1954.) H. Kostera.
Zbog razilaženja s mentorom Elijom Kazanom i opadanja popularnosti tipa uloga tzv. ‘buntovnika bez razloga’, Brando u razdoblju od 1956. do 1972. sve teže održava stečeni ugled. Na sreću, već stvoren tip prilagođava novim ukusima i opstaje zahvaljujući smjelom odabiru introvertiranih i bizarnih likova. U tom periodu prije svega valja izdvojiti uloge američkog oficira zaljubljenog u Japanku u filmu ‘’Sayonara’’ (1957.), nacista pokajnika u ratnom epu ‘’Mladi lavovi’’ (1958.), beskompromisnog šerifa koji sprječava linč u ‘’Potjeri’’ (1966.) Arthura Penna, romantičnog ljubavnika u ‘’Grofici iz Hong Konga’’ (1967.) Charlija Chaplina ili pak homoseksualca u kontroverznoj drami ‘’Odsjaji u zlatnom oku’’ (1967.) Johna Hustona.
Do 1972. se pojavljuje u žanrovski šarolikim, ali kvalitetom neujednačenim filmovima, a 1961. se čak okušava i u ulozi redatelja u dosta dobrom, ali komercijalno nezapaženom westernu ‘’Jednooki Jack’’ u kojem je tumačio i glavnu ulogu. Zašto cijelo ovo vrijeme izdvajamo 1972.godinu? Pa zato što upravo te godine,, Brando ponovno postaje vodeći svjetski glumac i to zahvaljujući ulozi ostarjelog, ali nepokolebljivog vladara kriminalnog podzemlja Vita Corleonea u Coppolinom gangsterskom epu ‘’Kum’’, odnosno, ulogom sredovječnog aristokrata, koji kroz odnos s mladom djevojkom potpuno različite pozadine i nazora posljednji put pokušava spoznati samog sebe u Bertoluccijevom kontroverznom filmu ‘’Posljednji tango u Parizu’’. Uloga mafijaškog bossa mu donosi drugog Oskara, kojeg odbija preuzeti (mnogi tvrde kako je cijela ta priča s preuzimanjem kipića namještena), no do 1979. i antologijske uloge poludjelog pukovnika Kurtza u Coppolinoj ratnoj epopeji ‘’Apokalipsa danas’’, Brando sve više gubi interes za glumom, dolazi u sukobe s producentima, redateljima i studijima i polako rasipa svoj glumački kredit.
Tijekom 80-ih tek se u dva navrata vraća pred kamere (‘’Formula’’ i ‘’Suha sezona’’), sve više obitava na svojem tropskom otočiću, gdje depresiju liječi prejedanjem i kojekakvim ekscentričnim načinima življenja. Privatni život i brojne obiteljske tragedije sve češće ga bacaju u rubrike ‘žutila’, a do kraja aktivne karijere i života, pojavljuje se u tek nekoliko filmova od kojih svakako valja izdvojiti romantičnu dramu ‘’Don Juan de Marco’’(1994.), odnosno, krimi trileru ‘’Tko je kome smjestio?’’ (2001.) gdje nastupa s najboljim glumcima svojih generacija, Robertom De Nirom i Edwardom Nortonom.
Marlon Brando umire 1. srpnja 2004. u dobi od 80 godina od posljedica dijabetesa i raka, ali njegovo glumačko nasljeđe živjet će vječno!
