Na današnji dan prije 105 godina, rođen je čovjek koji je vječno zadužio svijet sedme umjetnosti, a po mnogima stvorio i najbolji film svih vremena, svima znano remek-djelo ''Građanin Kane''. Govorimo dakako o velikom Orsonu Wellesu, čijeg ćemo se života i karijere ovom prilikom prisjetiti u kratkim crticama.
Rođen 1915. u gradu Kenosha (država Wisconsin) u obitelji izumitelja i koncertne pijanistice, George Orson Welles, veći dio djetinjstva provodi u Chicagu. U dobi od šest godina, roditelji mu se razvode, a majka Beatrice ga kroz odgoj već od rana upoznaje s likom i djelom engleskog barda Shakespearea, klavirom i violinom. Nedugo nakon njegova devetog rođendana, majka mu umire od žutice i skrb nad njim preuzima otac, s kojim dosta putuje po svijetu, osobito Kini. Glazba ga prestaje zanimati. Tek što je maturirao u dobi od 15 godina, otac mu umire od posljedica dugogodišnjeg uživanja alkohola. Tutor mu tad postaje obiteljski prijatelj dr. Maurice Bernstein.
Školu završava 1931. kad si zahvaljujući očevoj ostavštini, financira putovanje po svijetu. Tijekom boravka u Dublinu, uspijeva uvjeriti producenta tamošnjeg 'Gate Theatrea' Hiltona Edwardsa, kako je poznat glumac zbog čega ga ovaj angažira. Premda mu nije povjerovao u priču, Edwards je kasnije otkrio, kako ga je želio angažirati isključivo zbog njegove drskosti. Welles, već te iste godine, debitira ulogom Dukea u predstavi ''Židov Suss'', a kako impresivno je to učinio, u korist govori i činjenica, da se za njegovu glumu čulo sve do S.A.D.-a. Po povratku doma, ubrzo shvaća kako je njegova glumačka slava bila tek kratkog vijeka i kako se valja baciti u scenarističke vode.
Uz pisanje, kazališnu produkciju i organizaciju dramskih festivala, Welles dio prihoda sve češće ostvaruje i kao radijski glumac i narator u New Yorku, radeći s glumcima koji će kasnije činiti jezgru njegova 'Mercury Theatrea'. Godine 1934. ženi se glumicom Virginiom Nicholson, s kojom dobiva kćer Christopher (da, dobro ste pročitali) kasnije poznatom dječjom spisateljicom. Pod utjecajem njemačkog ekspresionizma 1934. s Williamom Vanceom snima osmominutni film ''Srca vremena'' gdje tumači ulogu Smrti, a supruga staricu.
1936. Wellesa angažiraju da režira projekt za Američko crnačko kazalište, na što im ovaj sugerira kako bi najbolje bilo da adaptiraju Shakespeareovog ''Macbetha'' i to kao vudu-predstavu. Naravno, reakcije na adaptaciju budu burne, a Welles postaje autor povijesno značajnog događaja za afro-američko kazalište. 1938. režira i glumi u 40-minutnoj adaptaciji farse W. Gillettea ''Previše Johnson'' koja je realizirana za potrebe predstave, no film nikad nije montiran niti prikazan, a jedina kopija snimke nestaje u požaru 1970. u kojem je izgorjela Wellesova vila u Madridu. Kako je do tad bio više vezan uz kazalište negoli film, počinje sve aktivnije proučavati medije, a najviše biva fasciniran redateljskom tehnikom velikog Johna Forda, čiju je ''Poštansku kočiju'' pogledao nekih 40-ak puta.
Narednih nekoliko godina, bezuspješno pokušava privoljeti producente RKO-a da mu financiraju adaptaciju Conradovog romana ''Srce tame'' gdje bi se uz režiju prihvatio i uloge Kurtza, dok bi lik Marlowa zamijenila subjektivna kamera, no takvo, za to vrijeme radikalno promišljanje nije naišlo na razumijevanje studija, koji su procijenili kako je krivo vrijeme za snimanje takvih ideja.
Paralelno s pokušajima stvaranja filmske karijere, Welles radi velike stvari sa svojim 'Mercury Theatreom' što mu 1938. donosi angažman od strane CBS-a, koji im daje jednosatnu tjednu emisiju, na kojoj će slušateljima izravno izvoditi klasična književna djela. No, Welles ne bi bio ono što jest, da nije 30. listopada odlučio učiniti nešto o čemu drugi nisu niti sanjali. Odlučio se na jednu suludo smjelu radio adaptaciju ''Rata svjetova'' H.G. Wellsa, koji je začinio kombinacijom izvještaja o pravoj invaziji Marsovaca, zbog čega su slušatelji podlegli masovnoj histeriji, vjerujući kako slušaju prave vijesti. Povijest je još jednom ispisana, a Welles je postao planetarno poznat.
1941. RKO (s kojima je potpisao ugovor za snimanje dva filma) mu konačno odobrava sredstva za snimanje filma, s kojim će iznova ispisati povijest. Dakako, riječ je o ''Građaninu Kaneu''. Film je to koji kroz kroniku/panoramu života naslovnog lika, novinskog magnata i milijardera s golemim utjecajem na društveni život, daje bogatu, sentimentalnu i ironijsku socijalno-političku studiju S.A.D.-a u posljednjih 50-ak godina. Kaneov svijet, tj. američki san je prikazan kroz dominantu težnju za uspjehom i moći, ali i brojnim krivim odlukama i naposljetku samoćom. Uvelike inspiriran životom stvarnog magnata W.R. Hearsta i društvenopolitičkom pragmatikom S.A.D.-a, film nadilazi lokalne konotacije i postaje pravim dokumentom otvorenog sukoba, na relaciji individua-društvo, kao i samoj prolaznosti života.
Atraktivno, i napose inovativno kadriranje Gregga Tolanda, i ritmički efektna montaža (Robert Wise), Wellesovo sugestivno poniranje u građ u maniri najvećih redatelja, impresivna glazbena podloga (Bernard Herrmann) i neupitna razigranost glumačkog ansambla, kojeg su uz samog autor mahom činili filmski neafirmirani mladi glumc Joseph Cotten i Agnes Moorehead, čine ovaj film jednim posve novim i vječno impresivnim djelom, no Hearstovo medijsko carstvo je bojkotiralo film i RKO ga je mogao prikazati tek u ograničenoj distribucij što je na kraju razumljiv rezultiralo financijskim podbačajem. Struka film na sreću nije u potpunosti zanemarila, premda će mnogi reći kako je osvajanje Oskara za najbolji scenarij, bila tek utješna nagrada.
Već iduće godine, Welles se vraća na velika platna s adaptacijom romana ''Veličanstveni Ambersonovi'' B. Tarkingtona, gdje pratimo raspad aristokratske obitelji koncem 19 st., no zbog komercijalnog neuspjeha ''Građanina Kanea'', producenti ga bez Wellesove supervizije odlučuju skratiti sa 131 na 88 minuta trajanja, i u finale uvrstiti neplanirani sretan kraj. Premda je ta neukusna producentska reakcija u konačnici uvelike unakazila konačan izgled filma, autorova nadarenost, ostaje itekako zapažena. Welles u to vrijeme paralelno radi i na pripremi noir trilera ''Putovanje u strahu'' za kojeg s glumcem i prijateljem Josephom Cottenom piše scenarij, a kasnije u njemu i glumi jednu epizodnu ulogu, odnosno, surežira film.
Odnos sa studijem RKO je sve više narušen i premda ga producenti u svrhe ratne propagande angažiraju, da snimi dokumentarac u Južnoj Americi, uslijed samog snimanja raskidaju ugovor s Wellesom i dokumentarac ostaje nedovršen. U tom kriznom razdoblju, ženi se s glumicom Ritom Hayworth i prihvaća ulogu usamljenog lorda Rochestera, u Stevensovoj adaptaciji romana ''Jane Eyre'', koja mu učvršćuje status glumačke zvijezde, što će uvelike koristiti za financiranje svojih idućih projekata. Već 1946. režira i glumi u trileru ''Stranac'', u kojem tumači nacistu, prikrivenog u američkoj provinciji, no taj film je vidljiv pokušaj prilagođavanja konvencionalnoj produkciji, što ga na kraju čini tek osrednjim. Daleko uspjeliji ispada njegov idući film, noir triler ''Dama iz Šangaja'' (1947.), u kojem ekran dijeli, s tad još uvijek životnom partnericom Ritom Hayworth. Režiran u njegovu prepoznatljivom 'barokonom kiču', gdje je više posvećen stilizaciji negoli sižeju, eliptičnoj montaži, ali sa stereotipnim zapletom, film postaje jedno od najatraktivnijih djela 'noir struje'. Financijski uspjeh nažalost ponovno izostaje i Welles se sve više udaljava od bogatih studija i produkcija.
Ipak, uz skroman budžet i kvalitetne kazališne glumce 1948. u kratkom roku uspijeva snimiti svoju prvu adaptaciju, voljenog mu Shakespearea ''Macbeth'', koju pamtimo kao koncentrirano djelo s mračnim ugođajem i maglovitim pejzažima, uz izuzetan glumački angažman, kako samog Wellesa, tako i ostatka ekipe. Zvjezdani glumački status cementira već iduće godine, zahvaljujući ulozi dijaboličnog Harrya Limea, u Reedovom noir remek-djelu ''Treći čovjek'', nakon čega se pojavljuje u nekoliko kostimiranih filmova, od kojih svakako valja izdvojiti ulogu Cesara Borgie, u avanturi ''Princ lisica''.
1951. se ponovno vraća Shakespeareu, u adaptaciji ''Othella'', koja mu donosi nagradu na festivalu u Cannesu, a do konca desetljeća snima još i zapaženi noir ''Tajni dosje'' (1955.) kojeg adaptira po vlastitoj knjizi, odnosno, briljantni ''Dodir zla'' (1958.) kojeg zasigurno pamtite po nezaboravnom uvodnom širokokutno snimljenom 4-minutnom kadru. Godine 1962. režira izrazito modernističku adaptaciju Kafkinog ''Procesa'', koja je dobrim dijelom snimana u Zagrebu, no kritika je bila prilično rezervirana. Što je značajnije, na snimanju upoznaje hrvatsku glumicu Oju Kodar, koja mu kasnije postaje muza i životna partnerica. Daleko povoljnije kritike dobiva za novu adaptaciju Shakespearea ''Ponoćna zvona'', u kojem impresivno utjelovljuje Falstaffa, za što ga žiri u Cannesu nagrađuje s dvije posebne nagrade.
Kroz dobar dio 60-ih,70-ih pa i prvu polovicu 80-ih, Welles pokušava osigurati sredstva za nekoliko svojih projekata, koji uglavnom ostaju nedovršeni (''Druga strana vjetra'' je svjetlo dana ipak ugledala, i to prošle godine ponajprije zahvaljujući Peteru Bogdanovichu) zbog čega nerijetko prihvaća minorne uloge u kojekakvim osrednjim pa čak i trećerazrednim produkcijama, a jedna od bizarnijih je svakako ona četničkog vojvode, u partizanskom spektaklu Veljka Bulajića ''Bitka na Neretvi'' (1969.). Izopćen iz Hollywooda, sve češće snima po Europi, no sa sve manje strasti, čisto iz egzistencijalnih potreba. Prilikom pretprodukcije, nikad snimljene verzije Herbertove ''Dine'', Alejandro Jodorwsky je istaknuo, kako ga je uspio dobiti za ulogu u filmu, pod uvjetom da mu na snimanju svaki dan kuha njegov omiljeni kuhar.
Naravno, Welles je pod stare dane postao veliki ekscentrik, a život mu se ugasio 1985. od posljedica srčanog udara. Premda postoje brojni snimljeni zapisi, konceptualni uradci i spisi, nikad nećemo imati priliku pogledati u najboljem mogućem svjetlu njegovu viziju ''Don Quijotea'' (1992. je objavljena njegova nedovršena verzija), ''Kralja Leara'' i brojnih drugih adaptacija, no zato nam u nasljeđe ostaju njegovi brojni izuzetni filmovi i priznanja koja ga i dan-danas svrstavaju među najveće filmske autore i glumce svih vremena.
