Prije par dana, rođendansku čestitku smo uputili fantastičnoj Jessici Lange, a danas je na red za čestitarenje stigao i njezin glumački partner iz nezaboravnog Rafaelsonovog rimejka noira ‘’Poštar uvijek zvoni dvaput’’, legendarni Jack Nicholson (83). Premda su o dotičnom ispisane nebrojene biografije, eseji i tekstovi, mi ćemo mu ipak posvetiti pokoju rečenicu, s kratkim presjekom zavidne karijere.
Rođen 1937. u Neptune Cityu, New Jersey, maleni Jack Nicholson nije baš imao normalno djetinjstvom poput većine vršnjaka. Naime, do dana današnjeg, još se nije sa sigurnošću ustvrdilo tko mu je zapravo biološki otac, a kako ga je majka June rodila s nepunih sedamnaest godina te je uz to i bila neudata, skrb nad malenim Jackom su preuzeli njezini roditelji. Štoviše, kroz svoje odrastanje Jack je bio uvjeren kako su mu baka i djed ustvari majka i otac, a majka June starija sestra.
Prvi doticaj sa svijetom filma, Jack je imao 1954. kad odlazi k sestri u Californiju, gdje neko vrijeme radi kao kurir i uredski službenik u odjelu animiranog filma kompanije ‘MGM’. Premda su mu svojevremeno ponudili posao animatora, Jack izražava želju za bavljenjem glumom. Istu uči u glumačkoj skupini ‘Players Ring Theater’, a ubrzo počinje nastupati u kazališnim predstavama i manjim ulogama u TV sapunicama.
Filmski debi ostvaruje 1958. u B noir krimiću u produkciji Rogera Cormana ‘’Plačljivi ubojica’’ s kojim nakon odsluženja višegodišnje službe u ‘Nacionalnoj gardi’, započinje dugogodišnju suradnju. Iako je tu riječ uglavnom o B filmovima, neki od njih su s vremenom stekli pravi kultni status, a to se posebno odnosi na horror komedije ‘’Mala trgovina užasa’’ (1960.) i ‘’Gavran’’ (1963.), odnosno, Cormanov horror ‘’Strava’’ gdje ekran ponovno dijeli s ikonom žanra, Borisom Karloffom i tadašnjom suprugom Sandrom Knight.
Do kraja 60-i,h Nicholson sve češće dobiva uloge u niskobudžetnim filmovima danas kultnih redatelja Montea Hellmana (‘’Stražnja vrata za pakao’’, ‘’Pucanje’’, ‘’Obuzdaj oluju’’…) i Richarda Rusha (‘’Hells Angelsi na kotačima’’ i ‘’Ispaljenje’’), a paralelno i počinje pisati scenarije (‘’Obuzdaj oluju’’, ‘’Glava’’, ‘’Trip’’…). Iz relativne anonimnosti izlazi zahvaljujući ulozi provincijskog odvjetnika, koji nezadovoljan životom kreće na put s dvojicom hipika u antologijskom filmu ‘’Goli u sedlu’’ (1969.) Dennisa Hoppera, koja mu donosi i prvu nominaciju za Oskara.
Ubrzo se nameće nizom značajnih uloga tipičnih antijunaka, neurotičnih autsajdera, suočenih spoznajom o emocionalnoj ispraznosti, nedostatku komunikacije i bezperspektivnosti. Za razliku od većine uspješnih glumačkih kolega, koji su svoj zvjezdani status izgradili ponajprije zahvaljujući fizičkom izgledu pa tek onda talentu, Nicholson je bio srednjeg rasta, tamne i prorijeđene, a s vremenom i proćelave tamne kose, izražajnih očiju istaknutih obrva s infantilnim i prepoznatljivim osmijehom, koji je iscrtavao njegovu ironičnu distancu, a isto tako i egocentrično zadovoljstvo.
Uz takve osobine, Nicholson najuvjerljivije tumači buntovne, neprilagođene i asocijalne tipove s određenom dozom melankoličnosti i razorne pronicljivosti. 70-ih je najzapaženiji po ulogama deziluzioniranog intelektualca u Rafaelsonovoj drami ‘’Pet lakih komada’’ (1970.) (nominacija za Oskara), nemoralnog i seksualno frustriranog pripadnika srednje klase u Nicholsovoj drami ‘’Seksualno saznanje’’ (1971.), radio-voditelja koji se teško nosi s bratovim životnim slomom u Rafaelsonovom ‘’Gospodaru Marvinovih vrtova’’ 1973., ciničnog, ali i nezadovoljnog mornaričkog časnika u Ashbyevom ‘’Posljednjem zadatku’’ (1973.) (nova nominacija za Oskara i nagrada za najboljeg glumca u Cannesu), privatnog detektiva upletenog u misteriozni slučaj u noir krimiću Romana Polanskog ‘’Kineska četvrt’’ (1974.) (još jedna nominacija za Oskara), a na kraju i skitnice i propalice McMurphya, koji umjesto odlaska u zatvor, izabere liječenje u psihijatrijskoj bolnici u Formanovom remek-djelu ‘’Let iznad kukavičjeg gnijezda’’ (1975.) za koju konačno osvaja svojeg prvog Oskara.
Uz spomenute filmove iz 70-ih, valja svakako spomenuti i ulogu novinara, koji preuzima identitet svojeg mrtvog kolege u Antonionijevom filmu ‘’Profesija: Reporter’’ (1975.), sporedne uloge u Russelovom mjuziklu ‘’Tommy’’ (1975.) i drami Elije Kazana ‘’Posljednji tajkun’’ (1976.), odnosno, nastupe u western komedijama ‘’Dvoboj na Missouriju’’ (1976.) Arthura Penna i ‘’Pravac Meksiko’’ (1977.) kojeg je i sam režirao, no bez nekog većeg uspjeha.
80-ih Nicholson lagano usporava radni ritam, ali svejedno ostvaruje zapažene uloge poput one pisca Jacka Torrenca izluđenog zlima silama u Kubrickovom hororu ‘’Isijavanje’’ (1980.), lutalice koji s ljubavnicom isplanira ubojstvo njezina supruga u gore spomenutom ‘’Poštar uvijek zvoni dvaput’’ (1981.), umirovljenog astronauta, u romantičnoj drami ‘’Vrijeme nježnosti’’ (1983.) koja mu donosi Oskara u kategoriji najboljeg sporednog glumca, zaljubljenog plaćenog ubojice u krimi komediji ‘’Čast Prizzijevih’’ (1985.) Johna Hustona, Vraga u fantastičnoj horror komediji Georgea Millera ‘’Vještice iz Eastwicka’’ (1987.), a na kraju i kralja svih stripovskih zlikovaca, Jokera u Burtonovom ‘’Batmanu’’ (1989.). Akademija ga je naravno i dalje nastavila ljubiti pa mu je uz navedenog Oskara za sporednu ulogu dodijelila i nominacije za filmove ‘’Crveni’’, ‘’Čast Prizzijevih’’ i ‘’Željezni korov’’.
1990. se još jednom hvata redateljske palice te se vraća liku privatnog detektiva Jakea Gittesa u inferiornom, ali sasvim solidnom nastavku ‘’Kineske četvrti’’ nazvanom ‘’Dva Jakea’’. Od zapaženijih uloga, prvenstveno valja izdvojiti onu agresivnog pukovnika Jessepa u sudskoj drami ‘’Malo dobrih ljudi’’ (koja mu donosi jubilarnu 10. nominaciju za Oskara), osvetoljubivog oca u drami Seana Penna ‘’Čuvar prijelaza’’ (1995.) i napose neurotičnog pisca s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, u romantičnoj komediji ‘’Bolje ne može’’ (1997.) za koju osvaja drugi zlatni kipić u kategoriji najbolje muške uloge.
Što se tiče novog milenija, Nicholson sve više vremena provodi na utakmicama omiljenih mu ‘L.A. Lakersa’, a sve manje pred kamerom. No i kad ga uspiju nagovoriti na povratak, on to učini u pravom stilu, a dokaz tome su nezaboravne uloge u filmovima ‘’Zakletva’’ (2001.) Seana Penna, humorističnoj drami ‘’Gospodin Schmidt’’ (dvanaesta i posljednja nominacija za Oskara) i krimi trileru ‘’Pokojni’’ (2006.) Martina Scorsesea. Posljednji put smo Nicholsona na velikom ekranu mogli ugledati prije točno 10 godina, no neko vrijeme se govorka kako bi ga mogli ponovno gledati u rimejku njemačkog filma ‘’Toni Erdmann’’.
Vratio se on glumi u ovim poznim godinama ili ne, Nicholson će zauvijek ostati glumačka legenda čijim filmovima i ulogama ćemo se uvijek rado vraćati. Sretan rođendan legendo!
